
Mastercard i IATA: tko plaća trošak naplate NDC aviokarata?
Aviokompanije su u 2025. potrošile 24,5 milijardi dolara kako bi obradile 1,05 bilijuna dolara prodaje. To je u prosjeku pet dolara po putniku, dok IATA za 2026. predviđa neto dobit od 4,50 dolara po putniku. Brojke se odnose na različite godine i nisu isto računovodstveno mjerilo, ali dovoljno jasno pokazuju zašto naplata NDC narudžbi nije samo tehničko pitanje.
Posljednjih mjeseci dobila je dvije konkretne verzije. Chiara Quaia, viša potpredsjednica Mastercarda za B2B putovanja, u razgovoru za portal Travel Distribution News objavljenom 11. svibnja upozorila da se tradicionalni modeli naplate lome kada jedna rezervacija online agencije sadrži zasebne NDC narudžbe više aviokompanija, svaku s vlastitim pravilima plaćanja, servisiranja i naplate. Predlaže da OTA kao trgovac evidentiran u transakciji (merchant of record) jednom naplati putnika, a zatim svakoj aviokompaniji plati u pozadini, virtualnom karticom.
Isti prvi korak, različit drugi
Detalj koji se lako previdi: i u današnjem BSP cash modelu i u IATA-inu modelu temeljenom na narudžbama agencija već naplaćuje putnika, a s aviokompanijom se naknadno podmiruje preko IATA-e. Amadeus takav raspored opisuje kao danas najčešći, uz napomenu da aviokompanije ulogu trgovca mogu preuzeti same. Uloga merchant of record stoga nije ono što razdvaja dva pristupa. Pojam je, uostalom, bio u središtu i nedavne demonstracije u kojoj je AI agent samostalno kupio aviokartu, gdje je trgovac ostala aviokompanija.
Razlika nastaje u drugom koraku, kada novac od agencije putuje prema prijevozniku. U Mastercardovu modelu agencija aviokompaniji plaća virtualnom karticom, jednokratnim brojem vezanim uz pojedinu transakciju. Takva rješenja već postoje: Amadeus agencijama nudi plaćanje aviokompanijama jednokratnim virtualnim Mastercard karticama koje nose oznaku aviokompanije.
IATA gradi drukčiji put. Settlement with Orders opisuje kao okvir za naplatu narudžbi između partnera, s automatiziranom razmjenom podataka i usklađivanjem. Središnja platforma, Clearance Manager, trebala bi zaprimati i provjeravati zahtjeve, objedinjavati ih prema rasporedu, prebijati međusobne obveze i svakoj strani javiti neto poziciju. Platitelj zatim uplaćuje IATA-i, a IATA isplaćuje primatelju.
Standard za kliring i naplatu je odobren, ali platforma još nije u radu. Prema IATA-inoj prezentaciji iz travnja 2026., u izradi je prva, osnovna verzija sustava, s četiri partnera za lansiranje, od kojih su tada tri bila potvrđena. Proširenje na interline i usluge izvan zračnog prijevoza IATA predviđa za razdoblje 2027. i 2028.
Tko plaća prihvat kartice
Od 24,5 milijardi dolara najveći dio, 20,7 milijardi ili 84,5 posto, otpada na naknade za plaćanje. Operativni troškovi poput sustava, odgođenog priljeva novca, osoblja i usklađenosti s propisima iznose 2,9 milijardi, a prijevare i nenaplaćena prodaja 0,9 milijardi. Kartice su u IATA-inoj analizi najskuplje, s prosječnom naknadom od 2,53 posto, dok je procijenjeni prosjek svih načina plaćanja 1,97 posto.
Tu se modeli najviše razilaze. Stručnjaci za plaćanja koje navodi Travel Distribution News ističu da u BSP cash modelu i u Settlement with Orders aviokompanije trošak prihvata kartice zapravo prebacuju na agenciju. Ona plaća naknadu na putnikovu kartičnu transakciju i prijevozniku doznačuje iznos bez tog troška. Virtualna kartica raspodjelu okreće: trošak prihvata snosi aviokompanija, a agencija dobiva zaštitu, kredit i naknadu za troškove naplate koje je preuzela. Jedan pružatelj virtualnih kartica dodaje da izdavatelji agencijama često vraćaju dio međubankovne naknade.
Za aviokompanije pitanje zato glasi smanjuje li novi model onih pet dolara po putniku ili ih samo premješta. Pri tome taj iznos mjeri samo ono što snose prijevoznici, ne i trošak koji danas podnose agencije.
Zagovornici virtualnih kartica imaju argumente. Jedinstven broj po transakciji olakšava usklađivanje plaćanja s rezervacijama, a analiza napisana za Amadeus tvrdi da je izloženost prijevarama manja nego kod kartice pohranjene kod dobavljača ili korisničke kartice. Prijevare, osporene transakcije i trošak plaćanja time ipak ne nestaju.
Obrtni kapital, odgovornost i lokalna plaćanja
Adyen, koji obrađuje plaćanja za online agencije, upozorava da model trgovca otvara strukturni vremenski raskorak između trenutka kada stigne novac kupca i trenutka kada treba platiti dobavljača. Velika OTA to može financirati. Manja agencija na tržištu gdje je tečajni rizik svakodnevica tako bi preuzela posao financiranja koji nije planirala.
Nejasna je i odgovornost. Uzmimo hipotetsko putovanje s tri aviokompanije koje putnik naknadno ospori kod banke: agencija odgovara kartičnoj shemi, a prijevoznik čiji segment nije sporan već je plaćen. Mastercardov prijedlog, onako kako je predstavljen u intervjuu, ne objašnjava kako bi se odgovornost raspodijelila, ni kako bi se rasplitala plaćanja kada je jedan segment iskorišten, a drugi refundiran ili zamijenjen. Hahn Air, koji ulogu trgovca obavlja za agencije, i sam je govorio o izloženosti osporenim transakcijama i sporovima.
Treće pitanje su lokalne platne navike. Prema IATA-inu istraživanju Global Passenger Survey za 2025., 29 posto putnika radije plaća digitalnim novčanikom, a 8 posto lokalnim instant plaćanjem. Riječ je o globalnim podacima koje ne treba preslikavati na pojedina tržišta. IATA Pay, koji podržava lokalna instant plaćanja, dostupan je u 34 zemlje s 38 platnih shema. Svaki model naplate koji polazi od kartice morat će pokazati da funkcionira i tamo gdje važnu ulogu imaju novčanici i prijenosi s računa na račun.
Dok IATA još traži partnere za Clearance Manager, virtualne kartice već su dostupne kroz postojeće platforme. Agencija koja planira prodavati NDC narudžbe više prijevoznika zato bi u razgovoru s aviokompanijama i tehnološkim partnerima trebala pitati ne samo kako će platiti, nego tko u tom lancu plaća naknadu, tko financira razdoblje do naplate i tko odgovara kada putnik ospori transakciju.